Ivan Djurisic: 2012

sjećanja - viđenja

Upravo insistiranje na asocijaciji kao obliku uspostavljanja odnosa sa svijetom ili, tačnije, obliku njegove transfiguracije predstavlja okosnicu oko koje Ivan Đurišić gradi vizuelni iskaz. Razumije se da je takvoj njegovoj potrebi podređena čitava vizuelna aparatura slike zasnovana na dobro konstruisanoj crtačkoj nervaturi uvučenoj duboko ispod hromatskog sloja, na širokom, energičnom potezu kontrolisane unutrašnje ekspresije, na kolorističkim sudarima i dodirivanjima različitih faktura koje se kreću u dijapazonu od hotimičnog ostavljanja tragova četke na bojenom sloju do promišljenog građenja enformel strukture čiji je cilj da smiri hromatski prasak u tkivu slike. Iako djeluje energično i robustno ovo slikarstvo u suštini nosi, u svojim dubokim slojevima, jednu fino satkanu, dragocjenu lirsku nit koja izražava stvaraočev intimni stav prema svijetu kojim je okružen, njegovu potrebu za istinskim dodirivanjem sopstvenog bića sa bićem pejzaža iz kojeg na bjelinu platna iznosi suptilne lirske treptaje što nastaju u trenucima kada se duboki unutrašnji mir stvaraočevog bića stopi sa iskonskim mirom prirode.

Ponuđenom izložbom slika Ivan Đurišić se predstavlja kao umjetnik osobenog senzibiliteta koji stvara asocijativna i gotovo sasvim apstraktna djela. On stvara ciklus slika sa temom apstraktnog pejzaža iskazujući likovnim elementima, prvenstveno bojom, ličan, intiman doživljaj prirode u kojoj vlada ono maštovito, sanjarsko, bajkovito. To nijesu predstave realnih predjela, već sjećanja na ličnu impresiju i emocionalni doživljaj viđenog. Težeći ka autonomiji slike, a samim tim i većoj umjetničkoj slobodi, oslobodio je sliku svega suvišnog. Boja gospodari slikom i njome autor pokušava da riješi čisto estetske probleme. Postupkom svođenja gubi se predmet, ali asocijacije na viđeno još uvijek postoje, iako je proces njihovog nestajanja započet. Otuda, u okviru apstraktno slikanog polja prisutni su oblici koji podsjećaju na drveće, koje je nosilac simboličkog značenja i koje definiše i objašnjava samu sliku. Boja kao osnovni izražajni element, natopljena je jasnom svjetlošću. Intenzivan koloristički angažman palete efektnog sastava: crvena, plava, zelena, ljubičasta, žuta, sa specifičnim pasažima bijele, učinili su svoje u oblikovnoj transformaciji formi koje se razuđuju u plastičkom sadržaju. Kompoziciono, bojeni nanosi su grupisani ili razmješteni u odgovarajućem vertikalnom ritmu kretanja.

Lako se uočava da je sadržaj unutar okvira slike raspoređen tako da se čini kao da su sadržaj i okvir predviđeni jedan za drugoga. Sve važno, nalazi se u okviru slike. Svaki smjer dobija svoju opoziciju; svaki valer, svjetlost, svaka boja svoju protivtežu. Sve je ovdje obrazloženo. Slikar sve to ovija mekotom oslonjenom na tonskim vrijednostima nijansi, na harmoniji ali i na obazrivim kontrastima. Sve ove navedene spoznaje određuju slog ovih slika klasičnim. Elegancija kojom je realizovana kompozicija, njena spontanost, predstavlja ove slike kao nešto više od naučenog. Do ovako jasnih vizija i mogućnosti njihovih realizacija mogao je doći samo slikar koji je prevladao u sebi većinu dilema i predrasuda, na način da je na njima učio, da su mu bile inicijum u kreaciji.

Rezultat je dekorativnost, cilj svakog rasnog slikara, koja nije samo naslada oku, melodija, efektna predstava, nego je visoka likovnost, u najplemenitijem smislu.

Petrica Duletić

istoričar umjetnosti

Ivan Djurisic

crtezi

Blog Archive

Followers